PRENOSIMO / Dr. Elmir Jahić: Šta Bošnjaci žele?

Piše: Dr. Elmir Jahić

Međunarodni faktori koji blagonaklono gledaju na teritorijalni integritet i suverenitet Bosne i Hercegovine su veoma bitni za njenu trenutnu i srednjoročnu opstojnost. Dugoročno, da bi država bila samoodrživa i funkcionalna, neophodan je unutrašnji konsenzus njenih gradivnih faktora. Teritorijalni integritet i suverenitet države se može očuvati i bez unutrašnjeg dogovora, ali tada moraju postojati mjere prisle (vojska, policija, pravosuđe) koje su u rukama jedne strane, najčešće one najjače ili najbrojnije (slučaj sprečavanja neovisnosti Katalonije od strane centralne vlasti iz Madrida).

Na sreću, kod nas niti jedna grupacija nema dominantan monopol na silu. Različiti interesi i ciljevi, drugačije viđenje budućnosti, se mogu približiti isključivo razgovorom i dogovorom. Dijalog u Bosni I Hercegovini je značajno otežan, nerijetko onemogućen, kako među narodima, etničkim i vjerskim grupama, ali i unutar jednog naroda ili vjerske skupine. Evidentni su divergentni pogledi na budućnost koji su proistekli iz različitih interesa i ciljeva, ideologija i tradicija, iskustava i emocija iz prošlosti. Da bi Bošnjaci mogli kvalitetno voditi razgovore sa ostalim etničkim skupinama unutar države, neophodan je jedan preduslov. Bošnjačka politika mora definirati šta hoće i u kakvoj državi žele živjeti Bošnjaci.

Kada se Bošnjaci usaglase sami sa sobom, tek onda mogu tražiti način da se nađe minimum zajedničih stavova sa drugim narodima i inostranim faktorima oko budućnosti BiH. Oko kojih pitanja Bošnjaci trebaju postići konsenzus?

– Da li Bošnjaci imaju najveći interes za opstojnost BIH i da li smatraju da kao najmnogobrojniji narod imaju i najveću odgovornost za njenu budućnost?

– Da li treba očekivati neko čudo da se stanje popravi i da ga riješi neka sila (ovozemaljska ili metafizička), ili shvatiti da treba uložiti enormni intelektualni i mentalni napor da se definiraju strateški ciljevi i da se na njima naporno i dugotrajno radi?

– Ako se svi slažemo da se nalazimo u izuzetno teškoj društvenoj, političkoj i ekonomskoj krizi, da li zaista očekujemo da nam izlazak iz krize mogu omogućiti mediokriteti, upitnih moralno-etičkih pogleda, neobrazovani, bez rezultata u vođenju javnih poslova, ili se progres može postići ukoliko nas na javnim pozicijama i institucijama budu predvodili kompetentne osobe, “najbolji među nama”, čiji su rezultati potvrđeni tokom njihovog rada?

– Da li ćemo napokon shvatiti, promatrajući slična društva, narode i države, da malobrojni narodi jedino mogu uspjeti ako poštuju znanje, ulažu u funkcionalno obrazovanje temeljeno na kritičkom promišljanju i da se izbor i imenovanje na javne funkcije mora vršiti na osnovu meritokratskih principa?

– Jedna od osnovnih karakteristika uspješnih država su njene izgrađene i stabilne institucije. Da li mi ozbiljno mislimo da ćemo jedino mi postići stabilnost države sa neiskrenom retorikom o važnosti institucija, a da u stvarnosti gradimo surogat državu sa religijskim i stranačkim hijerarhijama? Umjesto da insistiramo na poštivanju zakona i procedura, jačanju institucija, mi gajimo odanosti nekom metafizičkom, nedefinisanom jedinstvu. U praksi, to je odanost vođi/vođama što implicira destabilizaciju institucija.

– Da li shvatamo da je vladavina prava preduslov političke i svake druge slobode, i da je moguća samo kada je nezavisna od vlasti. Uplitanje vlasti u pravosudni sistem je instrumentaliziranje i ometanje vladavine prava. Puno je primjera da državna admanistracija, nepoštujući i manipulirajući zakonima ove države, otežava život građanima, stavljajući u prvi plan neke imaginarne, više interese pod čijom krinkom se otežava život i derogira dostojanstvo pojedinca, a time, u konačnici i države.

– Da li smo svjesni da samo države sa tržišnom ekonomijom i na temeljima zdravog, a ne tajkunskog-ortačkog kapitalizma, mogu garantovati ekonomski napredak? Samo razvoj slobodnog poduzetništva može stvoriti viši životni standard na svim nivoima i radna mjesta koja su ljudima potrebna. Dodjeljivanje poslova iz javnih fondova podobnim, odabranim, ortačkim kompanijama je najeklatantniji primjer korupcije i nepotizma koji vodi većoj ekonomskoj nejednakosti, značajnijim socijalnim razlikama a time i političkoj i svakoj drugoj nestabilnosti društva.

– Vrlo bitno pitanje; da li Bošnjaci žele sekularnu državu ili nešto drugo?

– Da li želimo riješenja gdje je uloga i mjesto religijskih zajednica kao i odnos politike i vjerskih hijerarhija po uzoru na države EU, gdje mi želimo biti, ili imamo drugačije vizije?

– Da li smo svjesni naše geopolitičke pozicije, naše veličine, ekonomije, resursa, kapaciteta i koliko u skladu s time projektiramo potencijalne saveznike i partnere, te kako reaktivirati političke odnose sa prijateljskim zemljama koje su nam nesebično pomagale u ranijem periodu i koje nam mogu pomoći da prevladamo našu relativnu političku nevidljivost? Ukoliko se politički Bošnjaci, između sebe ne dogovore oko ovih i još nekih drugih pitanja, ukoliko ne definiraju šta je moguće u trenutnim geopolitičkim okolnostima, i to javno saopće, i dalje će nastaviti sa optužbama o izdajnicima i licemjerima, o patriotama i iskrenim vjernicma, demonstrirajući političku nezrelost. Do tog trenutka, do unutrašnjeg bošnjačkog konsenzusa u kakvoj državi žele živjeti, drugi će nastaviti da realiziraju svoju agendu.