Bez barijera: Pristupačan javni prostor i prevoz kao temelj jednakosti

Mogućnost slobodnog kretanja jedno je od temeljnih ljudskih prava i osnovni preduslov za puno i ravnopravno učešće u društvenom životu. Ipak, za veliki broj osoba s invaliditetom u Bosni i Hercegovini, svakodnevno kretanje ostaje izazov ispunjen preprekama. Prema procjenama iz 2024. godine, u našoj zemlji živi oko 568.740 osoba s invaliditetom, što čini približno 15 posto ukupnog stanovništva. Uprkos toj brojci, njihov pristup javnim prostorima i prevozu i dalje je ozbiljno ograničen.
Trotoari u brojnim gradovima su neravni, bez spuštenih rubova i često zakrčeni parkiranim vozilima. Javne ustanove i zgrade nerijetko nemaju rampe, liftove ili automatska vrata, a kada rampe i postoje, često su prestrme, klizave ili loše postavljene. Osobe s oštećenjem vida suočavaju se s izostankom taktilnih staza i zvučne signalizacije, dok su zvučni semafori i dalje rijetkost. U takvim uslovima, samostalno kretanje osobama koje koriste kolica ili bijeli štap često je gotovo nemoguće.
Ni situacija u javnom prevozu nije bolja. Obzirom na veći dio voznog parka kako u Sarajevu, tako i u ostalim bh.gradovima autobusi i tramvaji rijetko su niskopodni i bez adekvatnih rampi, a stajališta nisu prilagođena osobama sa smanjenom pokretljivošću. Nedostatak pristupačnog prevoza znači da mnoge osobe s invaliditetom ne mogu samostalno doći do škole, posla, zdravstvene ustanove ili kulturnih događaja. Time se stvara začarani krug isključenosti i socijalne izolacije, koji ih gura na margine društva.
Problem, međutim, ne leži samo u infrastrukturi, već i u planiranju. Urbanistički planovi i dalje rijetko uključuju perspektivu osoba s invaliditetom, iako čine značajan dio populacije. Njihove potrebe se često tretiraju kao „poseban slučaj“, umjesto da budu sastavni dio standardnog projektovanja i upravljanja javnim prostorom.
Stručnjaci ističu da se ulaganje u pristupačnost mora posmatrati kao investicija, a ne trošak. Pristupačne ulice, zgrade i prevoz ne koriste samo osobama s invaliditetom, već i starijim osobama, roditeljima s dječijim kolicima, trudnicama i svima koji se privremeno nađu u situaciji smanjene pokretljivosti. Koncept univerzalnog dizajna, koji podrazumijeva da prostor i usluge budu upotrebljivi za što veći broj ljudi bez dodatnih prilagođavanja, trebao bi postati obavezni standard u svim javnim projektima.
Pored fizičke, nužno je osigurati i informacijsku pristupačnost — elektronske karte, rasporedi vožnje i servisne informacije moraju biti dostupni osobama s oštećenjem vida ili sluha. Digitalne aplikacije i servisne linije koje pomažu u planiranju pristupačnih ruta mogle bi značajno olakšati svakodnevno funkcionisanje.
Pristupačnost nije luksuz, već preduslov za ravnopravnost. Gradovi i općine koje ulažu u uklanjanje barijera postaju inkluzivnije, humanije i privlačnije za sve građane, jer u društvu jednakih mogućnosti svako ima pravo da se slobodno kreće i da zna da je na svakom koraku dobrodošao.