Nevidljivi teret njegovatelja – Ko brine o onome ko brine?

U Bosni i Hercegovini hiljade porodica svakodnevno žive s nevidljivim teretom, brigom o članu porodice s invaliditetom, hroničnom bolešću ili posljedicama moždanog udara. I dok zdravstveni sistem pruža početnu pomoć, najveća odgovornost i dalje pada na porodicu, a unutar nje, najčešće na jednu osobu, njegovatelja ili njegovateljicu, čiji se život mijenja iz korijena.

Sabina iz Zavidovića već šest godina brine o svom ocu koji je preživio moždani udar.

„Moj dan počinje prije svih i završava se kad svi drugi zaspu,“ priča tiho. „Pomognem mu da ustane, da se obuče, pripremim terapiju, obroke, vježbe… I često shvatim da nisam sjela ni popiti kafu. Dan mi prođe u trku – ali to nije trka iz koje mogu odustati.“

Nakon što je otac obolio, život cijele porodice se presložio. Sabina više ne radi, jer ne može ostaviti oca samog. Finansijski pritisak je ogroman, ali emocionalni još teži. „Ljudi misle da sjediš kod kuće i ništa ne radiš,“ kaže. „A istina je da nemaš ni minute mira. Nema vikenda, nema bolovanja, nema slobodnog dana.“

Njegovatelji u BiH najčešće nemaju nikakvu institucionalnu podršku. Ne postoje redovni programi psihološke pomoći, dnevni centri koji bi ih rasteretili, ni finansijska naknada proporcionalna brizi koju svakodnevno pružaju. Mnogi zato osjećaju iscrpljenost, tugu i usamljenost.

„Umor ti se ureže u kosti,“ priznaje Selma, „ali krivica je još teža. Kad poželiš sat vremena za sebe, odmah te grize savjest – jer misliš da ga ostavio samog, da nisi učinio dovoljno.“

Iako su dio tihe armije koja drži na okupu čitave porodice, njegovatelji ostaju nevidljivi u društvu. „Ne tražimo sažaljenje,“ kaže Sabina. „Tražimo sistem koji vidi i nas. Nije dovoljno da se zahvaljuju na humanosti. Nama treba odmor, podrška, razumijevanje jer i mi smo ljudi.“

Njene riječi odzvanjaju istinom koju mnogi prešućuju: onaj ko brine, često nema nikoga da brine o njemu. „Najviše nam treba ljudska blizina,“ kaže na kraju. „Da neko svrati, da popije kafu s nama, da nas pita kako smo. Ne tražimo puno, samo da znamo da nismo sami.“

Njegovatelji su stubovi koji nose one najranjivije među nama. Vrijeme je da i njih vidimo, čujemo i podržimo, jer ko brine o njima, brine o svima nama.