
Slijepe i slabovidne osobe u Kantonu Sarajevo svakodnevno se suočavaju s nizom prepreka – od ograničene mobilnosti i nedostatka pomagala do nepristupačnih informacija i izazova u obrazovanju i zapošljavanju. Već više od 75 godina, Udruženje slijepih Kantona Sarajevo radi na tome da se njihov glas čuje, da zakoni prate potrebe ljudi i da inkluzija postane stvarnost, a ne samo riječ na papiru.
Kroz saradnju s institucijama vlasti, zagovaranje za asistivne tehnologije i organizovanje edukacija, Udruženje pruža ključnu podršku svojim članovima i doprinosi jačanju njihovog učešća u društvu.
O postignućima, aktuelnim izazovima i planovima za bolju budućnost razgovarali smo s direktorom Udruženja slijepih Kantona Sarajevo, gospodinom Fikretom Zukom.
Možete li nam ukratko predstaviti Udruženje slijepih Kantona Sarajevo i ključne aktivnosti koje provodite?
Udruženje slijepih u Sarajevu osnovano je 1948. godine. Kao Udruženje slijepih Kantona Sarajevo djeluje od 1997. godine. Ima oko 400 članova, a bavi se svim aktivnostima koje imaju za cilj poboljšanje prava i položaja slijepih osoba u društvu. Neke od njih su: saradnja sa institucijama vlasti i zagovaranje za prava slijepih i drugih osoba sa invaliditetom; zagovaranje za nabavku pomagala, zapošljavanje, bolje obrazovanje, socijalnu sigurnost i edukaciju slijepih za sticanje vještina koje su neophodne u svakodnevnom životu.
Sa kakvim se izazovima svakodnevno suočavaju slijepe i slabovidne osobe u Kantonu Sarajevo?
Ključni izazovi za slijepe su problemi u samostalnom kretanju, rješavanje pitanja nabavke pomagala, nepostojanje organizovane edukacije za korištenje raznih pomagala za slijepe, što bi trebalo biti rješeno kroz sistem zdravstvene ili socijalne zaštite. Nepristupačnost informacija je također ogroman problem koji se sporo rješava.
Koji segment (obrazovanje, zapošljavanje, mobilnost, pristupačnost) vidite kao najveću prepreku inkluziji?
Najveća prepreka inkluziji su: nepristupačno okruženje, slaba mobilnost slijepih osoba, nemogućnost korištenja asistivnih tehnologija i nedostatak prava na asistente.

Da li se u posljednjih nekoliko godina situacija poboljšala, i ako jeste – u kojim oblastima?
Situacija se djelimično poboljšala u pristupačnosti saobraćaja, jer postoje zvučne najave stanica. Postoje taktilne vodilice u određenim dijelovima grada, na većini raskrsnica postoje zvučni semafori. Usvajanjem novog zakona na federalnom nivou, značajnije su povećana primanja osoba sa invaliditetom.
Na koji način Udruženje pomaže u procesu zapošljavanja i podrške u profesionalnom razvoju?
Udruženje organizuje određene edukacije koje imaju za cilj uključivanje slijepih osoba u svakodnevne aktivnosti. Također, Udruženje kontinuirano radi na poboljšanju propisa kojima se reguliše oblast profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja osoba sa invaliditetom.
Šta bi, po vašem mišljenju, najviše doprinijelo većoj senzibilizaciji građana?
Smatram da bi se trebala ojačati udruženja osoba sa invaliditetom, kako bi imala kapacitete da provode odgovarajuće ciljane kampanje – kako bi se građani detaljnije upoznali sa problemima, načinom života i mogućnostima slijepih osoba i drugih osoba sa invaliditetom. Na ovaj način bi se građanima sugerisalo kako najefikasnije mogu pružiti podršku osobama sa invaliditetom. Značajnu ulogu u ovim aktivnostima imala bi sredstva javnog informisanja – TV, radio, društvene mreže i sl.
Uprkos određenom napretku u segmentu pristupačnosti i socijalne zaštite, borba za jednakost slijepih i slabovidnih osoba u Kantonu Sarajevo još uvijek traje. Podrška institucija, jačanje udruženja osoba s invaliditetom i veća društvena svijest ključni su faktori koji mogu doprinijeti istinskoj inkluziji. Poruka direktora Zuke je jasna: uz malo više razumijevanja, informisanosti i zajedništva, barijere koje postoje mogu se ukloniti – i slijepim osobama omogućiti život dostojan čovjeka.