SAZNAJEMO IZ DIPLOMATSKIH IZVORA / Evropa traži sagovornika u BiH: Efendić spona između Washingtona i Brisela?!?

U Bosni i Hercegovini vodi se sudbonosna borba oko pitanja koja će odrediti njen politički položaj u narednim decenijama: Budućnosti OHR-a i izbora novog visokog predstavnika, autoriteta državnih institucija, evropskog puta i kontrole nad strateškim resursima odnosno rješav pitanja državne imovine.  Iza diplomatskih formulacija o stabilnosti i partnerstvu odvija se mnogo konkretnije odmjeravanje moći — ko će oblikovati buduće odluke i koliko će prostora Bosna i Hercegovina imati da sama određuje vlastite interese.

U tom previranju, prema informacijama iz diplomatskih krugova kojima raspolažemo, sve jasnije se izdvajaju dva pristupa. Američka strana prednost daje konkretnim poslovnim i strateškim aranžmanima, bez puno transaparentnosti u postupku, dok evropski partneri insistiraju na institucionalnim garancijama, transparentnosti i očuvanju pravila na kojima treba počivati evropska budućnost BiH.

Presedan za raspolaganje imovinom

U središtu tog odnosa nalazi se državna imovina. Način njenog zakonskog uređenja odredit će ko raspolaže strateškim resursima, ko odobrava njihovo korištenje i ko procjenjuje javni interes. Investicije zahtijevaju pravnu sigurnost, ali država mora zadržati djelotvornu mogućnost odlučivanja. Rješenje doneseno pod pritiskom jednog poslovnog aranžmana moglo bi postati presedan za raspolaganje imovinom širom zemlje, s posljedicama koje bi daleko nadživjele trenutnu vlast i prijeti opasnost da se od BiH napravi država „ljuštura“ što je sigurno cilj Miloradu Dodiku i proruskom SNSD-u.

Tek u tom širem kontekstu dolazimo do Južne interkonekcije — projekta koji je neriješeno pitanje državne imovine pretvorio u neposredan investicioni i diplomatski problem, ali i do Semira Efendića čija je Stranka za BiH najveće iznenađenje proteklih izbora. Osvajajući lično preko 140 hiljada glasova, Efendić je u očima međunarodnih zvaničnika postao ozbiljan sagovornik za buduće kombinacije u državnoj vlasti. SbiH, protivljenjem ponuđenom zakonskom modelu u Parlamentu FBiH prošlog aprila, izdvojila se iz gotovo potpunog parlamentarnog konsenzusa i stala čvrsto u zaštitu bh. i evropskih interesa.

Prema dobro provjerenim izvorima, upravo je taj stav i ogroman broj glasova doprinio tome da se u evropskim diplomatskim krugovima njegovo ime počne ozbiljno razmatrati kao moguća opcija  budućeg predsjedavajućeg Vijeća ministara: kao mogućeg sagovornika sposobnog da američke interese i evropske zahtjeve poveže s jasno postavljenom državnom pozicijom Bosne i Hercegovine.

Najvažniji dio priče nalazi se ispod površine

Južna interkonekcija jeste strateški važna. Bosni i Hercegovini potreban je novi pravac snabdijevanja gasom, pristup terminalu na Krku i smanjenje zavisnosti od jednog dobavljačkog pravca. Ali strateška važnost projekta povećava odgovornost vlasti. Posebno kada se ime privatnog investitora unosi u zakon, čime parlament vlastitim autoritetom potvrđuje izbor konkretnog poslovnog partnera. Takav postupak zahtijeva mnogo uvjerljivije odgovore od opće tvrdnje da investicija dolazi iz prijateljske zemlje.

Evropske primjedbe upravo su otvorile pitanje usklađenosti projekta s pravilima tržišta i energetskim obavezama Bosne i Hercegovine. Evropska podrška diversifikaciji snabdijevanja ne podrazumijeva prihvatanje privilegovanog položaja investitora. To je razlika koju domaća vlast uporno zamagljuje, predstavljajući svaku rezervu prema ponuđenom aranžmanu kao rezervu prema samoj izgradnji gasovoda.

Ipak, najvažniji dio priče nalazi se ispod površine: državna imovina preko koje bi gasovod prolazio. Predstavnici investitora već su povezivali realizaciju projekta sa zakonskim rješavanjem njenog statusa. Time je otvoreno pitanje hoće li se tražiti pravno održiv način korištenja zemljišta ili će se investicija iskoristiti za mnogo širu preraspodjelu odlučivanja između države i nižih nivoa vlasti.

Upravo oko toga postoje ozbiljna razilaženja između američke strane i dijela evropskih partnera. U tim krugovima postoji bojazan da bi novi visoki predstavnik mogao biti doveden pred očekivanje da bonskim ovlastima otvori put rješenju državne imovine prilagođenom investicionom aranžmanu. Javni izvještaji o američko-evropskom sporu oko izbora Schmidtovog nasljednika i njegovoj povezanosti s gasovodom pokazuju koliko je ovo pitanje duboko ušlo u međunarodne odnose oko BiH o čemu je pisao ugledni britanski list The Guardian.

Takvo preplitanje poslovnog interesa i ustavnih pitanja zahtijeva domaću vlast s jasnim granicama. Bosna i Hercegovina mora dobiti zakon koji omogućava korištenje imovine za razvoj, investicije i zapošljavanje, uz djelotvornu državnu kontrolu. Mora postojati institucija koja može utvrditi javni interes, odobriti zakonit aranžman i odbiti štetan posao. Investitoru treba omogućiti da gradi; državi mora ostati mogućnost da odlučuje pod kojim uslovima.

Efendićeva politička vrijednost nalazi se upravo u mogućnosti da takvu poziciju pretvori u pregovaračku platformu. Njegovo protivljenje ponuđenom modelu „uzmi ili se makni“ približilo ga je evropskoj politici,  insistiranju na pravilima, ali ga to i istovremeno obavezuje da ponudi rješenje prihvatljivo i američkoj strani. To je mnogo zahtjevnija uloga od deklarativnog svrstavanja. I to može pokazati da li je sposoban iznjedriti rješenje prihvatljivo svim stranama.

Prema našim izvorima, u američkim krugovima zbog njegovih dosadašnjih stavova postoje rezerve prema mogućnosti da preuzme Vijeće ministara BiH. Ukoliko se od njega očekuje da političku prihvatljivost plati ublažavanjem zahtjeva za zaštitu državnog interesa, onda je upravo tu njegov najvažniji ispit. Budući predsjedavajući mora biti sposoban pregovarati s Washingtonom bez pretvaranja američkog očekivanja u domaću naredbu.

O krivičnoj odgovornosti odlučuju sudovi

U tom svjetlu treba posmatrati i stanje u vrhu SDP-a. Protiv Vojina Mijatovića potvrđena je optužnica, a potom mu je zabranjeno obavljanje ministarske dužnosti. Nermin Nikšić saslušan je kao osumnjičeni, dok prema informacijama mojih izvora postoji očekivanje podizanja optužnice. O krivičnoj odgovornosti odlučuju sudovi, ali politička opterećenost rukovodstva već utiče na njegov autoritet.

Može se reć i da je ispravna procjena brojnih analitiučara kako je vlast zaokupljena vlastitim opstankom i kriminalno koruptinim aferama predstavlja posebno jako slabu pregovaračku tačku kada se odlučuje o državnoj imovini. Opasnost nastaje kada potreba za vanjskom političkom podrškom postane važnija od sadržaja sporazuma koji se potpisuje. Građani imaju pravo zahtijevati da njihovom imovinom pregovaraju ljudi čiji politički opstanak neće biti glavni predmet razgovora i koji ne nose hipoteke pravosudnih procesa.

Zato priča o Efendiću kao mogućem predsjedavajućem Vijeća ministara zaslužuje ozbiljnu pažnju a prema dobro provjernim izobrima njegovo ime se šuška u ambasadama glavnih evropskih država u BiH. Njegova prilika je da poveže američku spremnost na ulaganje, evropsko insistiranje na pravilima i bosanskohercegovačku potrebu za funkcionalnom državom. Za takvu ulogu potrebni su znanje, samostalnost i spremnost da se preuzme odgovornost za dogovor.

Ako uspije pokazati da američka investicija može biti realizovana uz evropska pravila i očuvanu državnu nadležnost, Efendić će ponuditi upravo ono što Bosni i Hercegovini nedostaje: vlast koja međunarodna partnerstva koristi da ojača državu i koja za pregovaračkim stolom zna čije interese predstavlja.