ODGOVOR NIJE DOSTAVLJEN

Razgovarao: Miralem Begić

Sto osam.

Toliko puta je Sanja Renić u mandatu 2022–2026. ustala za skupštinsku govornicu Zeničko-dobojskog kantona i postavila pitanje ili pokrenula inicijativu. Sto osam predmeta, sto osam brojeva protokola, sto osam dopisa koji su iz zgrade u Kučukovićima broj 2 krenuli prema ministarstvima, tužilaštvima, upravama, bolnicama, pa i prema Briselu i Strazburu.

Imam pred sobom službeni dokument. Stručna služba Skupštine ZDK, broj 01-04-13246-1/26, sto petnaest stranica tabelarnog pregleda. Suha administracija. A čita se kao krimić.

Jer u tom dokumentu, između datuma i brojeva predmeta, ponavlja se jedna rečenica. Hladna, štampana velikim slovima, uvijek ista:

ODGOVOR NIJE DOSTAVLJEN.

Pitala je gdje je nestalo 18,3 hektara zaštićene šume na Kraljevom brdu kod Tešnja. Pitala je zašto koncesija za krompir košta 400 maraka, a koncesija za zlato 150. Pitala je ko je dozvolio da djeca u Varešu imaju olovo u krvi. Pitala je zašto invalidi ne mogu ući u salu Skupštine — i to pitanje urgirala tri puta, kroz dvije godine. Odgovor nije dostavljen.

Tražila je smjenu glavne kantonalne tužiteljice. VSTV je šutio. Podnosila krivične prijave protiv premijera, ministara, sekretara. Pisala Tužilaštvu BiH, SIPA-i, POSKOK-u, OSCE-u, OHR-u, pa i glavnoj evropskoj tužiteljici Lauri Codruți Kövesi. Neko bi rekao: donkihoterija. Neko drugi: jedina opozicija koju je ovaj kanton imao.

A onda je, u maju 2026., ušla u NES. U stranku čiji je kadar ministar privrede — istog onog resora koji je godinama optuživala za koncesione ugovore. Rekla je tada: kritika bez konkretnog djelovanja više nema smisla.

E, o tome ćemo. O svih sto osam pitanja. I o onom sto devetom, koje niko njoj nije postavio.

Do sada.

Sto osam pitanja za četiri godine. Šta ste konkretno promijenili? Tri stvari. Nabrojite.

Renić: Mogu i više od tri. Vlada je po mojoj inicijativi morala zauzeti stav o Zakonu o državnoj službi — ZDK ga nema, jedini smo takvi, i to je rupa kroz koju dvadeset godina prolazi stranačko zapošljavanje. Poslije moje inicijative Ministarstvo se moralo očitovati o registru individualnih ložišta i, na sreću, prepoznalo važnost iste te je i realizovalo, o zabrani mobitela u školama, o dualnom obrazovanju, o defibrilatorima na javnim mjestima, o strategiji za oboljele od demencije. Zbog mog pitanja Kantonalna bolnica je prvi put morala tabelarno popisati koja skupocjena medicinska oprema leži uskladištena i ne koristi se — oprema kupljena parama građana, a pacijenti čekaju liste. Zbog mene su na sto došli komisioni ugovori s IK bankom stari dvadeset godina, stanovi koje su „stručni kadrovi” dobili, a građani otplatili. I da — vratila sam na skupštinsku stranicu objavu poslaničkih pitanja i inicijativa, koju su bili skinuli. Skinuli, razumijete? Da građani ne vide ni šta se pita. Ali ako mjerite samo po usvojenim zakonima i realiziranim inicijativama — priznajem, bilans je mršav. Samo, to nije moj bilans. To je bilans vlasti koja ne odgovara.

Ili je 108 pitanja bez rezultata zapravo 108 saopćenja za javnost? Marketing na skupštinski memorandum?!

Renić: Da je marketing, birala bih lakše teme. Marketing vam je da pitate za trotoare i rasvjetu — to se slika, to se lajka. Ja sam pitala za koncesione ugovore koje mi dostavljaju cenzurisane, s crnim flomasterom preko iznosa. Pitala sam za tužbu od preko petnaest miliona maraka protiv Kantona, za koju javnost nije smjela ni da zna. Pitala sam za osamnaest radnika bivšeg Doma penzionera kojima godinama nisu uplaćivani doprinosi — ljudi rade, a staža im nema. To sam pitanje elaborirala pet puta, kod dva ministarstva, kod premijera lično, i tjerala Poreznu upravu dok nisam dobila brojke. Za takva pitanja vam ne trebaju kamere. Za takva pitanja vam treba želudac.

Hajdemo na želudac. Vareš, Adriatic Metals. Vi pišete, oni kopaju. Premijer Federacije im je rezao vrpcu. Ko je jači: vaših sto osam papira ili jedna vrpca?

Renić: Vrpca je jača danas. Papir je jači sutra. Pogledajte hronologiju iz mojih akata: 2023. pitam da li je rudarsko-geološki inspektor ijednom izašao na teren kod koncesionara koji drži preko sedam hiljada hektara — ispostavi se, nadzor je fantomski. Iste godine pitam ko im je dozvolio da nesmetano koriste i trguju rezultatima detaljnih geoloških istraživanja, podacima koji su trajno vlasništvo Federacije — pa mi na to odgovaraju i MUP, i Europol-ova kontakt tačka, i SIPA, jer sam ih sve zvala. Krajem 2025. pitam za masovno trovanje olovom i tražim da se Skupštini dostave svi ugovori i aneksi bez cenzure. Jer ako je sve čisto — šta se ima crniti flomasterom? Kad jednog dana neko bude odgovarao za olovo u dječijoj krvi, a odgovaraće, sud neće čitati vrpcu. Sud će čitati ove papire. Zato ih i pišem ovako, s brojem protokola. Vrpca se preseče i baci. Protokol ostaje.

Kraljevo brdo, Tešanj. Kad zastupnica kantonalne skupštine piše Lauri Codruți Kövesi — je li to pravna strategija ili očaj?

Renić: Oboje, i ne stidim se nijednog. Na Kraljevom brdu je u cjelosti iskrčeno osamnaest zarez tri hektara zaštićene šume, da bi se nasula jalovina iz tunela Crni Vrh. Ekocid, crno na bijelo. Pa sam pisala svima redom: načelniku, Vladi, inspekcijama kantonalnim i federalnim, Agenciji za vode, SIPA-i, Tužilaštvu BiH, OSCE-u, OHR-u, Sekretarijatu Bernske konvencije pri Vijeću Evrope i, da, evropskoj glavnoj tužiteljici. I znate šta se desilo? Odgovorili su. SIPA je dostavila obavještenje, Tužilaštvo BiH odgovor, federalna inspekcija izvještaj, Agencija za vode nalaz — sve u roku od mjesec-dva. Institucije koje mojim biračima ne odgovore ni na pitanje o rampi za invalide, odjednom nauče pisati kad vide da je u kopiji Strazbur. To nije očaj. To je uputstvo za upotrebu države koja ne radi: kad domaće adrese šute, dodaš stranu. Pa neka se stide oni koji su me na to natjerali.

Krivične prijave protiv premijera, ministara, tužiteljice. Postoji li ijedna institucija koja se vaših prijava uplašila?

Renić: Uplašila? Ne. Ali zapamtila jeste. Podnijela sam prijavu POSKOK-u protiv cijele linije odlučivanja — od premijera, preko članova Vlade, do sekretara Sekretarijata za zakonodavstvo — zbog uredbe o naknadama koje nemaju karakter plaće. Znate šta je bilo s odgovorom POSKOK-a? Zaprimljen je na protokolu Kantona u julu 2025. I onda je „putovao” do Stručne službe Skupštine — jedanaest mjeseci. Jedanaest mjeseci od pisarnice do pisarnice u istom sistemu. Imam dostavnicu, datum na datum. Zdrave institucije ne gube poštu. Gube je pogođene. A za glavnu tužiteljicu: tražila sam njenu smjenu javno, u ime građana, s obrazloženjem u transkriptu. VSTV nije odgovorio ni slovom. Ni „ne”. Ni „primljeno k znanju”. Ništa. E, ta tišina je najrječitiji dokument u cijelom mom dosjeu.

Najtužnija stranica dokumenta. Pristup invalida sali 301. Tri urgencije, dvije godine. Odgovor nije dostavljen. Šta je to — bahatost, nesposobnost ili poruka?

Renić: Sve troje, i zato to pitanje nikad neću povući. Postavila sam ga u novembru 2023. Urgirala u decembru. Pa ponovo u januaru 2024. Pa treći put u novembru 2025. Vladi, direktno. Rok iz Poslovnika je petnaest dana — oni su probili osamsto i ne trepću. A ne tražim čudo: tražim da čovjek u kolicima može doći na sjednicu Skupštine koju plaća iz svog poreza, u salu na prvom spratu svoje zgrade. To nije pitanje o rampi i liftu. To je pitanje smije li građanin ući u vlastitu kuću. Vlast koja tri godine ne umije odgovoriti gdje će sjesti čovjek u kolicima — odgovorila je. Samo ne na papiru.

Kopali ste i po sitnišu: savjetnici, dnevnice, komisije, Japan, koncert za Palestinu. Zar zastupnica nema pametnija posla nego da broji ministrove dnevnice?

Renić: Nema pametnijeg posla od tog, jer budžet nije apstrakcija — budžet je zbir sitnica koje se prave da su nevidljive. Kad sam zatražila utrošak za svakog savjetnika ministra pojedinačno — bruto plaća, naknade, putni troškovi, ugovorene usluge — morala sam elaborirati tri puta i goniti devet ministarstava, i opet su mi dopune „zaboravili” dostaviti. Kad sam tražila podatke o naknadama za komisije za sve kantonalne organe, niko nije htio prvi; odgovaralo je na kraju osamnaest adresa, od Ureda premijera do robnih rezervi, i to tek kad sam s govornice pročitala ko šuti. Pitala sam i koliki je akumulirani deficit i zašto Ministarstvo finansija nije predložilo obustavu rashoda kad se budžet nije uravnotežio ni poslije rebalansa — na to, pazite, odgovor nikad nije stigao. Na pitanje o deficitu! A za koncert, da se razumijemo: nisam pitala za Palestinu, pitala sam za honorare, tehniku i promotivne troškove, po budžetskim linijama. Solidarnost se ne fakturiše.

Sad ono sto deveto pitanje. Naša stranka, kandidatura za gradonačelnicu, Kasumovićeva lista, samostalna, NES. Četiri zastave u osam godina. Kako da vam iko vjeruje?

Renić:  Ima i peta, SDP da ne zaboravimo, tu sam bila najduže. Ali, pogledajte dokument koji držite u rukama i nađite mi jedno jedino pitanje koje sam promijenila kad sam mijenjala stranku. Nema ga. Šume, koncesije, zapošljavanje preko veze, javne pare — ista pitanja 2022. i 2026., istim tonom, istim adresama. Ja ostajem dosljedna svom politickom stavu, istini i moralu. Stranke se mijenjaju. Mijenjaju svoje proklamovane politike, prave neprincipijelne koalicije i na kraju varaju ljude koji su vjerovali u te njihove politike. To je licemjerstvo. Oni se mijenjaju, ja ne. Građani ne znaju koliko sam i sama imala problema, pritisaka, prijetnji koliko sam provodila vremena na sudovima i tužilastvima plaćajući cijenu za trazenje istine. Ne znam da je neku zastupnicu ili zastupnika tužio ministar za nanošenje duševne boli. Ono što sve potvrđuje jeste da zastupnici u Skupštini ZDK nisu profesionalizirani, nemaju platu, zdravstvenu zaštitu niti radni staž, a ja nisam nikad tražila, a mogla sam, neki viši nivo gdje bih imala puno više benefita. U tabeli lijepo piše: prvo BHI-KF, pa „samostalna poslanica”, pa dalje — mijenja se rubrika „stranka”, rubrika „sadržaj” ne mijenja se nikad. Odlazila sam svaki put kad je stranka poželjela da pitanja utišam, kad su moje inicijative počele smetati nečijim koalicionim računicama. Zastava se mijenja, pitanja ostaju. NES je hrabro prihvatio i mene i moj način rada te pružio punu podršku da nastavim i na čistac izvedem neke stvari.

Podrška koja žulja. NES-ov ministar sjedi u resoru privrede — resoru vaših koncesionih pitanja. A vi ste ga na prijemu hvalili. Jeste li ušli u kuću koju ste četiri godine opominjali?

Renić: Ušla sam u kuću da vidim knjige iznutra. Nije lako ni ministru Šibonjiću sa mnom. Ugovori koje sam kritikovala — onih 400 maraka za krompir i 150 za zlato — potpisivani su godinama prije ovog ministra, po drugim linijama i drugim vladama, i to sam uvijek precizno razdvajala. Ako grijeh naslijediš, mjeri se šta s njim radiš, a ne kako se zoveš. Moje mjerilo je javno i pisano: prvo što tražim iznutra jeste ono što sam tražila izvana — svi koncesioni ugovori i aneksi na sto, bez flomastera. Tražim i da se konačno provede moja inicijativa da nijedan pravilnik i nijedna uredba ne idu na Vladu bez mišljenja pravosuđa i Sekretarijata — da se više nikad ne desi uredba o naknadama zbog koje sam pisala POSKOK-u. Ako to ne dobijem — znate me. Umijem izaći. Imam iskustva. I imam, kako vidite, urednu arhivu.

„Kritika bez konkretnog djelovanja više nema smisla.” Pa to je nekrolog vlastitom mandatu. Čemu onda ovih sto petnaest stranica?

Renić: Nije nekrolog, nego priznanje da kritika ima plafon. Ovih sto petnaest stranica je katastar: popisala sam gdje je šta zakopano — u kojoj šumi, u kojem ugovoru, u kojoj javnoj ustanovi, pod kojim brojem predmeta. Popisala sam i ko je šutio, i koliko dugo, i poslije koliko urgencija. Ali, katastar ne kopa. Za kopanje treba ruka na polugi. Četiri godine sam dokazivala da pitanja znam postaviti. Oktobar će pokazati hoću li dobiti priliku da na neka od njih konačno — odgovorim.

Onda za zapisnik. Prođete li u oktobru, tri obaveze. Da imamo šta citirati kad dođe vrijeme.

Renić: Za zapisnik, i neka se uokviri. Prvo: svi koncesioni ugovori i svi aneksi, javno objavljeni, bez cenzure, u roku od sto dana — i uz njih izvještaji interne revizije s negativnim mišljenjem, koje sam tražila i za koje sam elaborirala četiri puta. Drugo: Zakon o državnoj službi ZDK i Zakon o šumama ZDK. Treće: rampa i lift. Da čovjek u kolicima uđe u salu 301 prije nego što ja iz nje izađem.

A kad iz redakcije pošaljem pitanje o nekoj novoj šumi, o nekom novom flomasteru — šta će stajati na mojoj dostavnici?

Renić: Odgovor. Prije roka iz Poslovnika. A ako ne stigne — imate ovaj intervju. Uokvirite ga i tužite me njime.

Uokviriću. Papir je, kažete, jači sutra.

Renić: Jeste. Zato i razgovaramo.

Sto osam pitanja. Sto petnaest stranica. Jedna rečenica koja se ponavlja.

U oktobru ćemo saznati da li će je i dalje ispisivati drugi — ili će prvi put morati da je piše ona.

ODGOVOR, ovaj put, MORA BITI DOSTAVLJEN.