Rifat Sejdinović: DOKTOR KOJI JE PACIJENTU DAO NOVAC SADA TRAŽI DRŽAVNI MANDAT

Ljekar od 1989, ratni načelnik saniteta, nekadašnji direktor Opće bolnice Tešanj i profesor interne medicine

Prije svega — čovjek.

Sa toliko diploma, ostao insan.

Tako mu najčešće pišu u komentarima ispod objava na Facebooku. Na društvenim mrežama to dobro zvuči. U novinarskom portretu mora biti dokazano.

Prije jedanaest godina napisao sam tekst koji je zvučao kao vic iz zemlje u kojoj su vicevi odavno zamijenili institucije: ljekar je pacijentu dao novac.

Nije uzeo.

Dao.

Svojih stotinu maraka.

Zvao se Rifat Sejdinović, bio je direktor Opće bolnice Tešanj i nije želio da mu se ime zbog toga pojavljuje u novinama. U Vukovu je zatekao pacijenticu I. B. i njenog dvadesetdvogodišnjeg sina I. u trošnoj kući, bez frižidera i bez mnogo toga što se u normalnim životima podrazumijeva.

Ostavio im je novac, a poslije poslao i hranu. Morao je paziti kakvu: ljudi nisu imali gdje držati ono što se brzo kvari.

Vijest nije bila da je doktor došao pacijentu. Vijest je bila da iz pacijentove kuće nije izašao bogatiji, nego siromašniji za stotinu maraka.

U Bosni i Hercegovini to je bilo dovoljno da čovjek ujede psa.

Danas je taj isti doktor profesor medicinskih nauka i kandidat za Predstavnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine.

Između tih dviju rečenica stalo je jedanaest godina. I gotovo čitava dijagnoza Bosne.

BIOGRAFIJA KOJA NIJE NAPISANA U IZBORNOM ŠTABU

Rifat Sejdinović rođen je 24. juna 1961. godine u Šijama kod Tešnja. Medicinski fakultet završio je u Tuzli 1989. godine, nakon čega je radio u Regionalnom medicinskom centru u Doboju.

Početkom rata dolazi u Ratnu bolnicu Tešanj. Godine 1994. bio je načelnik saniteta 375. oslobodilačke brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Ratna medicina nema mnogo veze sa slikama doktora iz televizijskih serija. Nema uredno zakazanih termina, dovoljno lijekova ni vremena za konsultacije. Ima ranjenika, improvizacije, odgovornosti i odluka koje se ne mogu vratiti na doradu.

Sejdinović je iz tog vremena izašao bez velikih priča o sebi. Nastavio je raditi posao.

Njegov angažman nije ostao ograničen na bolnicu. Prije trinaest godina bio je među osnivačima Udruženja građana “Ponikva” Šije, zajedno s efendijom Ševalom Delićem i hadžijom Jusufom Rakmanom. Udruženje se bavi humanitarnim radom, stipendiranjem učenika i studenata te izgradnjom kuća za socijalno ugrožene stanovnike Šija. Prema podacima Udruženja, do sada je u nove kuće useljeno osam porodica.

Udruženje učestvuje i u obilježavanju 17. jula, Dana šehida i civilnih žrtava rata u Šijama, odavanju počasti žrtvama genocida u Srebrenici te drugim aktivnostima kulture sjećanja.

Specijalizaciju iz interne medicine završio je 1999, a subspecijalizaciju iz pulmologije 2010. godine. Magistrirao je 2011, doktorsku disertaciju odbranio 2013. Predavao je generacijama učenika Medicinske škole u Tešnju, a potom i studentima medicine i zdravstvenih studija.

Danas je vanredni profesor interne medicine, voditelj endoskopske i ultrazvučne dijagnostike te mentor mlađim kolegama. Svoj sadašnji posao opisuje bez akademskog celofana: svakodnevni rad na brzoj i tačnoj dijagnozi i odgovornom liječenju.

Od augusta 2009. do kraja jula 2017. godine u dva mandata bio je direktor Opće bolnice Tešanj.

U vrijeme njegovog upravljanja Bolnica je razvijala nove stručne timove, nabavljala opremu i širila međunarodnu saradnju. U saradnji sa Siemensom realizirana je investicija vrijedna oko 700.000 KM i uspostavljen novi radiološki centar.

Iza rečenice „doveo je Siemens u Tešanj“ ostali su oprema, ugovori i mogućnost da pacijenti dio pregleda obave u vlastitoj sredini, umjesto da putuju u veće medicinske centre.

To je razlika između političke priče i obavljenog posla.

Sejdinovićeva profesionalna biografija postojala je mnogo prije kandidature. To mu ne osigurava mandat, ali daje javnosti dovoljno razloga da ga sasluša ozbiljnije od kandidata čija karijera počinje danom kada ga je stranka stavila na listu.

STO MARAKA NIJE POLITIČKI PROGRAM

Bilo bi jeftino od priče o toj porodici praviti izbornu legendu.

Jedan humani gest ne kvalifikuje automatski čovjeka za državni parlament. Kao što ni diploma, profesorsko zvanje, ratna biografija ili uspješan direktorski mandat nisu unaprijed osvojeno poslaničko mjesto.

Parlament nije odjeljenje interne medicine. Tamo bolesti često imaju stranačka imena, koalicione simptome i četverogodišnji period inkubacije.

Priča iz Vukova važna je iz drugog razloga. Dogodila se mnogo prije ove kandidature. Nije organizovana pred kamerama i nije završila na izbornom plakatu. Sejdinović tada nije želio ni u novine, uvjeren da nije učinio ništa naročito.

Upravo zato vrijedi je se danas sjetiti.

Ne kao politička preporuka, nego kao činjenica da njegova javna biografija nije počela prvog dana kampanje.

ŠTA LJEKAR TRAŽI U DRŽAVNOM PARLAMENTU?

Sejdinović je kandidat SDA za Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH, u izbornoj jedinici koja obuhvata Zeničko-dobojski i Srednjobosanski kanton.

Stranku ovdje ne treba skrivati. Kandidatura bez imena stranke bila bi kao medicinski nalaz bez dijagnoze: možda ljepše izgleda, ali pacijentu ne koristi.

Drugo pitanje nameće se samo: šta ljekar traži u državnom parlamentu kada je zdravstvo uglavnom u nadležnosti entiteta i kantona?

Zašto tražite državni mandat? Šta na tom nivou zaista možete promijeniti?

– Tačno je da državni parlament ne upravlja bolnicama, ne pravi mrežu domova zdravlja i ne određuje plate medicinskih sestara. Da to obećavam, obmanjivao bih ljude – kaže Sejdinović.

Ali postoje pitanja koja se tiču gotovo svakog pacijenta, a uređuju se na državnom nivou.

– Zakon o lijekovima i medicinskim sredstvima je državni zakon. Agencija za lijekove je državna agencija i od nje zavisi koliko brzo lijek stiže do naše apoteke, ili ne stiže. PDV se plaća i na lijekove i na opremu kojom liječimo, a o PDV-u se odlučuje na državnom nivou. Državni Zakon o javnim nabavkama uređuje i bolničke tendere, a ja sam osam godina gledao kako izgleda kada tender za aparat traje duže nego što je pacijent mogao čekati.

Tu su, dodaje, i evropske integracije, jer se dio evropskih propisa o lijekovima, medicinskim sredstvima i sigurnosti pacijenata mora preuzeti kroz državne zakone.

– Ne mogu promijeniti sve. Ali nije tačno ni da ne mogu ništa. Između ta dva odgovora ima dosta prostora za rad.

Bosanskohercegovačke kampanje prepune su kandidata koji obećavaju ono za šta nivo vlasti na koji se kandiduju uopće nije nadležan. Kandidat za općinsko vijeće spašava vanjsku politiku, kandidat za državni parlament popravlja lokalni vodovod, a svi zajedno otvaraju fabrike novcem koji nemaju.

Sejdinović, barem, ne obećava da će iz Sarajeva upravljati tešanjskom bolnicom.

TRI STVARI UMJESTO TRISTA OBEĆANJA

Kada je čovjek proveo više od tri decenije u medicini, birač ima pravo tražiti više od rečenice da će se „zalagati za bolje zdravstvo“.

Zalaganje je najjeftiniji proizvod bosanskohercegovačke politike. Ne plaća se PDV, nema rok trajanja i niko nikada nije odgovarao zbog njegove prekomjerne upotrebe.

Koje biste tri konkretne zdravstvene inicijative pokrenuli u Parlamentarnoj skupštini BiH?

– Prva bi se ticala PDV-a na lijekove s esencijalne liste i na određenu medicinsku opremu. Znam da su slični prijedlozi već padali i znam zašto: svaka izmjena PDV-a otvara pitanje raspodjele prihoda i tu počinje politika koja s pacijentima nema mnogo veze. Zato bih prijedlog pripremio zajedno s procjenom fiskalnog efekta, da se ne može odbiti samo zato što niko nije izračunao koliko košta.

Druga inicijativa odnosila bi se na sistem ranog upozorenja na nestašice lijekova preko Agencije za lijekove i medicinska sredstva BiH.

– Svaki ljekar kod nas zna tu situaciju: pacijent dođe s receptom, a lijeka nema i niko ne zna koliko ga neće biti. To je rješivo. Nije jeftino, ali je rješivo.

Treća tema bio bi odlazak ljekara i medicinskih sestara.

– Državni nivo ne može nikome zabraniti da ode, niti bi to bilo ispravno. Ali mogao bi, za početak, imati tačne podatke, jer ih danas nemamo. Tražio bih od Vijeća ministara analizu, a zatim razgovarao o sporazumima sa zemljama koje naše kadrove zapošljavaju. Neke evropske zemlje imaju modele u kojima zemlja koja prima kadar nešto vraća zemlji koja ga je školovala. Ne tvrdim da bi to kod nas prošlo. Tvrdim da niko nije ozbiljno pokušao.

To još nije program za liječenje države.

Ali jesu tri tačke prema kojima se eventualni mandat može mjeriti.

Nijedna od tri ideje nije nova.

Nova bi bila tek kada bi ih stranka na čijoj je listi, a koja je dugo dijelila vlast, konačno i provela.

DRŽAVA NIJE SAMO BOLNICA

Bijeli mantil objašnjava iz kojeg profesionalnog iskustva Sejdinović dolazi. Ne može, međutim, biti njegov kompletan politički program.

U državnom parlamentu ne sjede samo pacijenti i ljekari. Tamo bi svoje mjesto morali imati i poljoprivrednik kojem propadne proizvod jer nema siguran otkup, radnik čija firma izvozi u Evropsku uniju, prijevoznik koji ostaje na granici i porodica koja sve veći dio plate ostavlja u prodavnici.

Hoćete li u Parlamentu biti samo glas zdravstva?

– Ne možete liječiti čovjeka, a ne vidjeti kako živi. Zdravlje nije samo bolnica. Ono zavisi i od toga imamo li sigurnu hranu i vodu, koliko porodica može živjeti od svoga rada i odlaze li mladi zato što ovdje ne vide budućnost – kaže Sejdinović.

Bosna i Hercegovina ima vodu, obradivu zemlju i poljoprivredne regije koje bi morale predstavljati stratešku prednost, a ne fotografiju za turističku brošuru.

Hercegovina, Semberija i Posavina mogle bi proizvoditi mnogo više hrane, ali domaći proizvođač na vlastitom tržištu konkuriše robi koju tuđe države subvencionišu snažnije nego naša svoju.

BiH je 2024. godine uvezla poljoprivredno-prehrambene proizvode vrijedne oko 5,1 milijardu KM, dok je izvoz iznosio približno 1,2 milijarde. Samo je uvoz vode, uključujući mineralnu i gaziranu, još 2023. vrijedio oko 130 miliona KM. Kada se vodi pridruže bezalkoholna i alkoholna pića, vrijednost uvoza te šire kategorije približava se iznosu od 770 miliona KM.

Zemlja koja leži na vodi uvozi vodu.

To više nije samo ekonomska statistika. To je politička satira koju pišemo devizama.

– Država mora imati ozbiljnu strategiju sigurnosti hrane, vode i energije za vrijeme suša, poremećaja tržišta i drugih nepogoda. Moramo stvoriti uslove u kojima domaći proizvođač neće biti kažnjen zato što proizvodi u Bosni i Hercegovini. Evropski fondovi postoje, ali naši ljudi moraju znati kako im pristupiti i imati institucije koje će ih u tome pratiti – kaže Sejdinović.

Poljoprivredniku nije dovoljna patriotska poruka da kupujemo domaće. Potrebni su mu stabilan otkup, zaštita od nelojalne konkurencije, standardi, hladnjače, prerada i pristup tržištu.

Zastava na ambalaži ne može zamijeniti ekonomsku politiku.

Isto važi za fabrike. Za Tešanj to nije apstraktna tema: ovdje se političke odluke mjere kamionima koji svakog jutra kreću prema granici i radnim mjestima koja zavise od izvoza.

Domaći izvoznici, međutim, često plaćaju cijenu političkih blokada koje nisu proizveli.

Neusvajanje propisa i standarda koje traži Evropska unija ne ostaje samo u stenogramima Parlamenta i saopćenjima Vijeća ministara. Pretvara se u dodatni papir, izgubljeni dan, skuplji prijevoz, zadržan kamion i manje konkurentan proizvod.

– Da smo na vrijeme usvajali zakone i propise koje traži evropski put, dio problema naših izvoznika ne bi ni nastao. Ubrzavanje ulaska u Evropsku uniju nije ukrasni dio programa. To je pitanje radnih mjesta, izvoza i opstanka naših kompanija na evropskom tržištu.

Evropski put, radna mjesta, sigurnija država – velike su to riječi. Toliko velike da u njih stane gotovo svaka stranka, svaki kandidat i svaki predizborni plakat.

Njihovu vrijednost zato neće određivati način na koji su izgovorene, nego zakoni, inicijative i glasanja koja bi eventualno uslijedila.

ŠTA OSTAJE POSLIJE IZBORA?

Gotovo svako poznato ime na kandidatskoj listi prati ista sumnja: je li čovjek tu da nešto uradi ili da svojim ugledom donese glasove onima koji su već odlučili šta će raditi?

Kako ćete dokazati da nećete biti samo ugledno ime na listi i disciplinovani stranački glasač?

– Riječima to ne mogu dokazati i ne bih ni pokušavao. Ljekari nauče da ne daju obećanja koja ne mogu kontrolisati. Mogu ponuditi nešto drugo. Svakih šest mjeseci javno ću objaviti šta sam podnio, šta sam pitao, gdje sam bio i kako sam glasao. Za godinu dana možete me ponovo pitati isto, s tabelom pred sobom.

To je obećanje koje ne traži mnogo budžetskog novca.

Traži samo da ga se čovjek poslije izbora sjeti.

I da ga se sjete novinari.

POSTOJI LI STRANAČKI STAV O KISIKU?

U bosanskohercegovačkim parlamentima zastupnik najčešće ima vlastito ime, vlastitu fotografiju i stranački prst. Kada klub digne ruku, digne je i on. Kada je spusti, spusti je i on. Razlike između živog zastupnika i dobro podešene sprave za glasanje postaju prvenstveno anatomske.

Postoji li pitanje zbog kojeg biste glasali protiv stava vlastite stranke ako biste procijenili da je to u interesu građana?

– Postoji. Ne bih volio da to zvuči herojski, jer nije. Stranka je okvir u kojem radim i ne mislim da je glasanje sa strankom samo po sebi mana. Ali ako bi se odlučivalo o nečemu što bi usporilo dolazak lijeka pacijentu ili bi javnu nabavku u zdravstvu otvorilo nečijem interesu, tu ne bih imao dilemu. Kršenje pravila i zakona nije opcija.

Političku granicu objašnjava jezikom profesije kojoj je pripadao mnogo prije nego što je dospio na listu:

– Više od trideset godina radim u bolnici. Tamo ne postoji stranački stav o tome treba li pacijent dobiti kisik. Pretpostavljam da će u parlamentu biti teže. Ali kada dođu takve situacije, neću se sakriti iza klupskog stava.

Rečenica dobro zvuči.

U politici, međutim, nije najvažnije kako rečenica zvuči prije izbora, nego koliko košta kada je treba odbraniti poslije njih.

ČOVJEK ISPOD TITULA

Najzanimljiviji dio Sejdinovićeve biografije ipak nije u titulama.

Profesora imamo mnogo. Doktora nauka također. Bivših direktora još više. Neki od njih su, nakon što su naučili upravljati ustanovama, veoma brzo naučili i upravljati vlastitim interesima.

Zato se vraćamo u onu kuću u Vukovu.

Ne zbog stotinu maraka. Danas taj iznos jedva može napuniti polovinu potrošačke korpe, pod uslovom da korpa nije previše ambiciozna.

Vraćamo se zbog pogleda.

Ljekar je u toj kući vidio ono što sistem nije vidio: dvoje ljudi kojima nije bio dovoljan medicinski nalaz jer su bolovali i od siromaštva. Nije sazvao konferenciju. Nije osnovao komisiju. Nije čekao budžetski rebalans.

Izvadio je novac iz vlastitog džepa.

Država, naravno, ne može funkcionisati tako da dobri ljudi vade novac iz džepova i krpe rupe koje su napravile loše institucije. Zadatak vlasti jeste da napravi sistem u kojem pomoć siromašnom pacijentu neće zavisiti od toga je li toga dana naišao dobar doktor.

Isto vrijedi za poljoprivrednika, izvoznika i radnika.

Njima ne treba političar koji će im jednom ostaviti stotinu maraka na stolu. Treba im država koja ih neće koštati više nego što im pomaže.

Tu prestaje sentimentalna priča, a počinje politika.

IZMEĐU ČOVJEKA I KANDIDATA

Portret čovjeka koji ulazi u izbornu utrku nije potvrda njegove kandidature.

Ljekari griješe. Direktori odgovaraju za odluke. Profesori nisu oslobođeni javnih pitanja, a kandidati su dužni podnijeti i ona neugodna.

Sejdinovića vrijedi portretirati zato što njegova biografija nije jučer ispisana u stranačkom štabu. Radio je u ustanovama u kojima se nije mogao sakriti od posljedica vlastitih odluka. Iza sebe ima medicinski, ratni, nastavnički i upravljački trag.

Ipak, između dobrog ljekara i dobrog zastupnika ne postoji automatski znak jednakosti.

Taj znak tek treba zaraditi.

Ali jeste početak legitimnog pitanja: kada već u parlament šaljemo ljude da odlučuju o tuđim životima, nije li najmanje što možemo tražiti dokaz da su nekada, bez kamera, govornice i izbornog plakata, vidjeli čovjeka pred sobom?

Ponudio je i nešto drugo: svakih šest mjeseci javno će pokazati šta je podnio, šta je pitao i kako je glasao.

To je provjerljivo obećanje.

A u politici bi provjerljivost morala vrijediti više od svake titule, fotografije i predizborne priče.

(Rifat Sejdinović je broj 7 na listi SDA, plavi listić, za Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH – izborna jedinica 4, Zeničko-dobojski i Srednjebosanski kanton)