INTERVJU / ISTRAŽIVAČ I AUTOR MULO HADŽIĆ: Ajvatovica je živi nepresušni i trajni izvor svih ljudskih vrijednosti, mjesto gdje se uči kako treba živjeti

Ajvatovica nije samo vjersko okupljanje već predstavlja izuzetno važno historijsku, kulturnu tradiciju Bosne i Hercegovine koja se gradila i gradi stoljećima. O toj tradiciji govori i piše Donjovakufljanin Mulo Hadžić, dugogodišnji novinar i istraživač lokalne prošlosti, autor desetak knjiga o Donjem Vakufu i njegovom okruženju. Posebno mjesto u njegovom radu zauzima višegodišnje istraživanje Ajvatovice, koje je, nakon pet godina prikupljanja građe, svjedočanstava i terenskog rada, zaokružio knjigom „Prusac i njegovo dovište Ajvatovica“ o čemu je i govorio u intervjuu za Turistički.ba.

Autor ste desetak kniga o Donjem Vakufu i Pruscu. Šta vas je motivisalo da posebno pet godina posvetite istraživanju Ajvatovice i napišete knjigu o tome?

Pa vjerujte da su me, neću reći natjerale dvije stvari da se upustim u istraživanje Prusca i Ajvatovice. Prva, to su stare priče da je 1947. godine zabranjena Ajvatovica, da je došlo do sukoba vjernika sa milicijom na mostu u Donjem Vakufu, da su ljudi bacani u Vrbas itd… A druga su riječi Travničkog muftije Nusreta ef. Abdibegovića, koji je 1996. godine na otvaranju Dana Ajvatovice kazao: “Ajvatovica oplemenjuje ljude, vrijeme i prostor. Ona je snaga vjere, nada u bolju budućnost i potvrda ljudske dobrote. Ajvatovica se utemeljuje na pobožnosti produhovljenog čovjeka… “.

Istraživanje za knjigu trajalo je pet godina od arhiva u BiH do onih u Zagrebu, Pešti, Beču, Istanbulu…

Želio sam to istražiti, pokušati osvijetliti istinu dokumentima i sačuvati od zaborava ovaj dragulj našeg identiteta. Krenuo sam u potragu za dokumentima prvo kroz arhiv Bosne i Hercegovine, zatim arhive Bosanske Krajine, arhiv Srednje Bosne, arhiv Samostana u Fojnici, Kreševu, Kraljevoj Sutjesci, biblioteke – posebno gazi Husrev-begovoj, medrese u Visokom, arhiv u Beču, Pešti, Istanbulu, Zagrebu odakle sam dobio neke dokumente, a da ne govorim o drugim bibliotekama, knjigama, časopisima itd. Sve to slagao sam, a potom prilikom pisanja knjige koristio, što je na kraju dalo rezultat. Bio je to dug period istraživanja i rada. Trebalo je obraditi i posložiti sve to kroz hiljadu stranica uz mnoštvo fotosa i dokumenata. U svemu tome posebnu pomoć i još veću želju da to završim dali su dokumenti do kojih sam došao, ali i autentične priče više od 40 učesnika Ajvatovice iz različitog vremenskog perioda, pa čak i prije drugog svjetskog rata. Kroz sjećanja osvijetlili su vrijeme, prostor, ljude, nošnje i druženja u ta davna vremena i dali značajnu vrijednost knjige.

Ajvatovica je danas poznata kao najveće muslimansko hodočašće u BiH, ali vi ste je istraživali kroz historiju, identitet i lokalnu memoriju. Šta je Ajvatovica u suštini za narod ovog kraja?

Najbolji odgovor na vaše pitanje su riječi prof.dr. Muje Demirovića koji je na otvaranju Ajvatovice, kao ministar obrazovanja, kulture i sporta FBiH 2001. godine kazao: „Vjerujte u tradiciju, vjerujte u Bosnu, to je naš identitet, naše postojanje, naša budućnost. Mladi i nauka su takođe naša sadašnjost i budućnost. Zato im pomozimo da u slobodi stiču nova znanja i duhovno se napajaju mislima i riječina učenjaka iz Prusca: Ajvaz dede, a posebno Kjafi ef. Pruščaka i drugih…..”. Zato je po meni Ajvatovica živi nepresušni i trajni izvor svih ljudskih vrijednosti, mjesto gdje se uči kako treba živjeti, kako poštovati drugog i drugačijeg. To nije samo tradicija, to je vjera u bolje sutra, vjera u Islam, vjera u postojanje i identitet, na čemu se trebaju mladi učiti posjećujući Prusac i Ajvatovicu.

Hadžić: Ajvatovica je čuvar sjećanja na sve vrijednosti ovog prostora

Ajvatovica za ljude ovih prostora je i sjećanje na postojanost u vjeri i slobodi. Učešće mnogih istaknutih znanstvenika, organizacija okruglih stolova, izložbe i druge manifestacije u danima Ajvatovice učinile su je važnim događajem u životima svih, posebno Bošnjaka i pokazali da ona nije samo pohod konjanika ka Ajvaz stijeni, već dio naše historije oko koje su se okupljale znamenite učene ličnosti tog vremena.

Svojevremeno ste istakli da Ajvatovica čuva uspomenu na velike ljude poput Ajvaz dede, Hasana Kafije Pruščaka….kako Ajvatovica povezuje duhovnost, identitet i historijsko pamćenje?

Tačno je da je Ajvatovica čuvar sjećanja na sve vrijednosti ovog prostora i posebno Prusca koji je kroz svoje postojanje promijenio osam naziva i puno vladara. Ona je čuvar velikog broja učenih ljudi i muderisa. Na prvom redu tu je Ajvaz dedo koji je u Bosnu došao sa osvajačem Fatih Mehmedom II 1463. godine sa zadatkom da na ovim prostorima širi Islam i upoznaje ljude sa vjerskim propisima.

Tu je, po meni još jedna, možda najznačajnija ličnost tog vremena, učenjak Hasan Kjafija Pruščak, koji je, po mojoj evidenciji, napisao 13 knjiga značajnih za državu, vjeru, za Islam i ljude. Jedno od najznačajnijih djela za tadašnju carevinu je „Temelji mudrosti o uređenju svijeta“. Njegovom zaslugom Akhisar je postao duhovno, kulturno i znanstveno središte Bosne, baš kao što su to bili Sarajevo i Mostar. Sagradio je džamiju, podigao turbe Ajvaz dedi, osnovao u Akhisaru znanstveno-kulturni centar „Nev Abad“, te osmislio Ajvatovicu kao dovište.

Prusac i Ajvatovica podarili su nam još dvadesetak učenjaka među kojima:Ali ef. Šehović, Ahmet ef. Pruščak, Mustafa ibn Akhisari, Zaim Malkoč-beg, Mustafa Hasanović, kadija Hasan ef. Akhisari…..Prusac je iznjedrio 22 hafiza, te više od 30 kaligrafa i prepisivača.

Dolazak na Ajvatovicu ne može proći bez sjećanja, a ono se ogleda u brojnim događajima u gradovima, od prezentacija do predavanja o učenjaku Hasan Kjafiji, izložbi i promocija knjiga, a sve s ciljem da se očuva sjećanje na prošlost i ljude koji su dali svoj veliki duhovni i vjerski pečet u razvoju ovog kraja, ali i očuvanju vjere i identiteta. Naša godišnja okupljanja koja njeguju tradiciju ove velike manifestacije, kroz razne sadržaje, povezuju historiju sa današnjim vaktom. Ajvatovica ne smije samo biti godišnji pohod konjanika, ona mora biti manifestacija koja nas uči o čuvanju svog identiteta. A to ćemo postići uvođenjem sadržaja koje ćemo približiti mlađim generacijama i prenijeti im vrijednosti koje su utemeljili veliki učenjaci Prusca.

Koliko je važno da se Ajvatovica danas posmatra i kao kulturno- historijska destinacija, a ne samo kao događaj koji traje samo nekoliko dana u junu?  

Sigurno je da Ajvatovica zaslužuje više pažnje kada je riječ ne samo o vjerskom sadržaju, nego i o širem društvenom značaju za Bošnjake, za BiH, pa i šire u regionu.  Zadnjih godina ona je, ne samo vjerska, nego i kulturno-historijska destinacija. Kao takva obogaćena je i nizom manifestacija u gradovima ne samo Srednjobosanskog kantona. Obiluje promocijama  knjiga brojnih autora, naučno-istraživačkim okruglim stolovima, predavanjima, pozorišnim predstavama, književnim večerima, izložbama koje promovišu Ajvatovicu, njen historijski značaj i znamenite ličnosti ovog kraja. Zatim, u okviru ove manifestacije izdvajaju se i kulturnu-umjetnički sadržaji od smotri folklora, preko večeri sevdaha i iliahija. A uz ove sadržaje nadovezuju se i sportska takmičenja. Važno je nastaviti njegovati ovu vrijednost koju ima Prusac i Donji Vakuf i prilagođavati sadržaje mladim naraštajima. Ajvatovica je nešto što nas uči strpljenju, snazi volje, saburu i poštovanju svoga, ali i drugog i drugačijeg. Možda treba razmišljati i o osnivanju direkcije ili neke druge institucije koja bi imala zadatak da Ajvatovicu promoviše tokom cijele godine. Prusac i Ajvatovica su naša snažna veza sa prošlošću i iz tih razloga, ali i zbog budućnosti generacija koje stasaju, treba se truditi da se o tome priča, da se iz tih priča uči i njeguje svoje.

Šta biste izdvojili kao najvažnije vrijednosti Prusca i Ajvatovice koje bi trebalo bolje predstaviti turistima iz BiH, regiona i dijaspore?

Sigurno je da se sve ne može vidjeti jednim dolaskom u Prusac i na Ajvatovicu. Cijenim da treba educirati vodiče koji bi bili na usluzi grupama turista i pojedincima i predstavili ono najvažnije o ovom kraju. Zatim, mislim da bi trebalo štampati svojevrsni priručnik ili vodič  sa osnovnim informacijama i fotografijama o Pruscu, historiji, učenjacima i Ajvatovici uz naslov „Prusac i Ajvatovica u slici i riječi“. U istom bi se trebali naći najstariji vjerski objekti sa kraćim opisima i imena ljudi koji su obilježili ovaj kraj. Tu mislim na zadužbinu Hasana Kjafije (džamija, medresa, han, turbe) učenjaka i najistaknutijeg intelektualca bosansko-hercegovačkih Muslimana-Bošnjaka iz vremena Osmanske vladavine. Tu je i lik i djelo Ajvaz dede i njegova velika zasluga u tumačenju vjere Islama. Svakako, zaboravlja se uloga starog grada Prusca, bedema koji je odolio mnogim vojskama. Svakako treba predstaviti legendu o raspukloj stijeni i vodovod koji je Ajvaz dedo doveo drvenim tomrucima žednom Pruscu koji je, zahvaljujućiAjvaz dedi, vodovod dobio i prije Londona. Potom predstaviti narodne nošnje i priče iz tog vakta koje su pripovjedali stariji poznavaocima Ajvatovice. Sve to može se oživjeti kroz priručnik, a o čemu sam ja i pisao u svojoj knjizi. Takođe, ono što treba unaprijeđivati je i pristup medija ovom događaju i manifestaciji, ali i Ajvatovici kao instituciji koja treba da živi 365 dana. U tom smislu najvažniji su utisci učesnika. I ono što ohrabruje i obećava da će se nastaviti prenosti s generacije na generaciju jeste odluka Općine Donji Vakuf koja je pokrenula projekt sakupljanja i prevođenja sabranih djela Hasana Kjafije Pruščaka na bosanski jezik s ciljem da se lik i djelo Hasana Kjafije Prušćaka vrati, ne samo građanima Donjeg Vakufa, nego i cijeloj državi.

Vaša istraživanja pokazuju da Ajvatovica nije samo legenda, nego i prostor gdje se prepliću historija, predaja i stvarni tragovi prošlosti koje ste otkrili tokom rada na knjizi?

Istraživački rad je vrlo složen, rekao bih mukotrpan. Više ni sam ne znam koliko arhiva, muzeja i drugih institucija sam obišao. Trebalo je proučiti i pretražiti 175 izvora literature – knjiga od Osmanskog, preko Austro-Ugarskog perioda, Kraljevine SHS, SFRJ, pa sve do 2004. godine kada sam završio istraživanje.  Iz svega pregledanog, proučenog i istraženog  mogu reći da je Ajvatovica tradicija koja se mora čuvati. Voda u kamenu – Ajvatovica –  je simbol života. Ona je pohod dobra, plemenitosti i naše realnosti. Upravo ovim riječima tadašnjeg Travničkog muftije Nusreta ef. Abdibegovića sa otvaranja 494. Ajvatovice je završena i moja knjiga. Uz sve dokumente do kojih sam došao najveća vrijednost moje knjige i istraživanja su priče sudionika, aktera ovog događaja do kojih sam uspio doći, ljudi koji više nisu među nama, ali njihove priče sada žive i govore nam o vrijednosti koju nam nosi Ajvatovica.

Ajvatovica je kroz historiju preživjea zabrane i političke pritiske, ali je opstala. Šta nam ta činjenica govori o snazi tradicije i zajednice?

Opširno o zabrani 1947. godine donosim u svojoj knjizi u kojoj su i dokomenti i intervju sa Zakirom ef. Kanižom aktivnim sudionikom tih događaja. Bez obzira na sve Ajvatovica je bila i ostala najveće i najjače bošnjačko okupljanje. Kroz istraživanja  smo došli do zaključka da je ona iz godine u godinu postajala bošnjački nacionalni praznik uz učešće sve većeg broja ljudi iz raznih krajeva naše zemlje, Evrope pa i šire. Sve to nam govori da je tadašnja zabrana možda ojačala svijest ljudi o važnosti čuvanja tradicije i običaja. Jer Ajvatovica je bila više od same vjere. Najbolje je to objasnio profesor Husein Čepalo, čovjek koji je mnogo istraživao i pisao o svom Pruscu i Ajvatovici kazavši „Ajvatovica je najjači bošnjački džemat. Ovdje su se Bošnjaci u prošlom vremenu molili za plodna polja, za mir u svijetu, borili su se protiv nadprirodnih pojava, a sada se mole za očuvanje prirode, zelenila i čiste vode, zdravog i čistog zraka i svega onoga što čovjeka čini sretnim“.

Šta biste poručili nekome ko prvi put dolazi na Ajvatovicu – kako da je doživi, ne samo kao događaj, nego kao iskustvo i susret s baštinom?

Doći na Ajvatovicu nije dovoljno samo obaviti taj vjerski čin. To je uistinu i glavni motiv svih koji dolaze u danima kada se obilježava ovaj događaj. Ali saznati zašto se obilježava, šta nosi ta legenda, posjetiti spomeničku baštinu Prusca, upoznati znamenite i učevne ljude ovog kraja kroz sadržaje i priče koje bi trebao ponuditi Muzej u Pruscu je mnogo više i siguran sam da bi onda ljudi spoznali sve vrijednosti koje Ajvatovica nosi sa sobom. Posjetiti zadužbinu Hasana Kjafije, gradsku džamiju koja je najstarija u Skopaljskoj dolini, Sultan Bajazitovu džamiju u sastavu starog grada koja je bila sagrađena 1486. godine. Tu je i Handanagina džamija sagrađena 1616/17. godine i jedina sa kamenom munarom, posebnim stropom i kupolom na kojoj su bile ukrašene reljefno iscrtane freske i tri izuzetno vrijedne levhe izgrađene u bojovnoj keramici (na jednoj slika harema u Mekki, drugoj harema u Medini i na trećoj citati iz Kurana). U Pruscu se nalazi i Tursko groblje, zatim Stari grad sa bunarom….Poseban ugođaj je posjetiti plato Ajvatovice, livadu kao izrezanu u borovoj šumi, gdje žubori ajvatovačka bistra voda, proći kroz hladnu stijenu i vidjeti mjesto na kojem se Ajvaz dedo molio da se stijena raspuke i poteče voda žednom Pruscu. I danas se kroz stijenu mogu vidjeti drveni tomruci starog vodovoda. Razgovarati sa stanovnicima Prusca, udahnuti zrak i napiti se vode ajvatovačke. Tad možete reći da ste prošli kroz vrijeme i prošetali stazama istorije, osjetili dašak predivne prirode i spoznali zašto je vrijedno čuvati uspomene i njegovati sjećanja na našu tradiciju.

IZ BIOGRAFIJE MULE HADŽIĆA

Rođen je 1939. godine u radničkoj porodici u Donjem Vakufu. Školovao se u Donjem Vakufu, Bugojnu i Banjoj Luci i završio Pedagošku akademiju. Prosvjetni je radnik, društveno-politički radnik, novinar i sportski radnik.

Kao prosvjetni radnik prenosio je na mlade znanje i vaspitanje, potom rukovodio školom, a zatim svoj rad nastavio na raznim funkcijama u društveno-političkom životu općine, regije i države. Bio je pripadnik je i Armije BiH i načelnik općine Donji Vakuf.

Novinarstvom se počeo baviti davne 1965. godine sa prvim napisima u Sportskim novostima, a potom postaje dopisnik “Večernjeg lista”, “Oslobođenja”, “Večernjih novena”, “Glas  iz Banjaluke, “Naše riječi” iz Zenice, Prosvjetnog lista, zatim sarajevskog “Svijeta”, te Radio-Sarajeva i drugih medija.

Objavio je veliki broj napisa o životu i radu u svojoj općini — od sporta do reportaža o radnim kolektivima, običnim i neobičnim ljudima i svemu onom što se dešavalo u okruženju.

Dobitnik je nagrada Radio-Sarajeva i listova: sarajevskog “Svijeta” (za reportažu o Pruscu), zatim Zlatne značke “Oslobođenja”, Srebrne plakete “Večernjih novena”, Specijalne plakete “Naše riječi” iz Zenice, kao i velikog broja društvenih i sportskih priznanja.

Napisao je desetak knjiga, pored već spomenute „Prusac i njegovo dovište Ajvatovica“, tu su  “Donji Vakuf u prostoru i vremenu”, “Šapat tisane – preživjeli svjedoče”, “Tragovi jednog vremena – kulturna hronika”,“Od dvorane do Premijer lige BiH” i druge.